AGORAFOBIJA

Agorafobija je strah od izlaska vani, odnosno strah koji osoba doživljava kada misli da joj se nešto strašno može dogoditi ako je negde napolju ili na mestu na kojem nije sigurna. Osoba je izuzetno nesvesna situacije, počne da brine pre nego što izađe vani i fokusirana je samo na tu brigu. Po glavi joj se vrzmaju misli da će se nešto loše desiti dok je napolju, da neće biti nikoga da joj pomogne, šta ako se onesvesti, šta ako joj se neko smeje, da li će neko pomisliti da je luda itd.

Srž je u tom početku misli koji se razvija. Naša pažnja je zalepila sebe na problem i tada mislimo samo negativno o toj situaciji. Svaki put kada osoba izađe napolje, ona doživi strah i tako počinje da stvara uverenje da je to stvarno tako kako ona na početku misli. Nesvesno se stvara obrazac i on počinje sve više da radi. Ako osoba doživi neku nelagodu, onda još više uverava sebe da ne sme napolje. Sve vam ovo govorim iz iskustva.

U stanju intezivnog straha napolju vrlo često može doći do kratkotrajne depersonalizacije i derealizacije. To su veoma neprijatni osećaji, naš štit od straha. Kada se naš mozak pregreje, onda doživljava depersonalizaciju i derealizaciju da ne bi oštetio sam sebe šokom koji se u tom trenutku dešava. Kada se vani nešto strašno dešava, mi okrećemo fokus na ove simptome. Osoba tako lakše prebrodi situaciju. Meni se dešavalo da počnem da trčim u hitnu pomoć jer sam siguran da ću umreti. Bio je period života kada sam stalno išao tamo i već su me svi upoznali. Osećao sam se nespremno za stvari koje su mi se dešavale u životu i u nekome sam tražio sigurnost. Kod agorafobije se najčešće zaštita traži upravo u hitnoj pomoći, kod neke osobe ili u svojoj kući. Na ovaj način sve više ulazimo u mišiju rupu, što je mentalna varka koja nam ne donosi ništa dobro. Počinje u trenutku kada utripujemo da treba da očekujemo nešto loše van. Osluškujemo sebe, nije nam dobro i samo nas odjednom udari napad. Ne smemo napolje bez lekova, moramo s nekim da izađemo jer ne smemo sami…

Kada sam otišao sam u Minhen na jedan dan, desio mi se haos. Vraćajući se iz jednog sela u grad, kada je autobus ušao u Minhen, počeo sam da osećam strah i nelagodu. Izlazim na ulicu, idem da jedem, a strah mi se pojačava što sam sâm. Šta ako se srušim, ne znam nemački, kako ću objasniti nekome… Tolika frka u telu, misli su mi samo smrt i nema druge varijante. U tom trenutku rešio sam da primenim vežbu uz koju sam rešio problem za pet minuta.

Kada rešite da izađete napolje, kažite sebi da idete bez leka i neke osobe, kao i da nećete trčati u hitnu pomoć. Rešite da idete pet minuta u jednom pravcu. Ako ne smete, onda minut. Važna je svesnost tog trenutka jer ste tako direktno spojeni sa uticajem na podsvest. Nikako ne koristite opciju bežanja, mozak ne sme da ima opciju da se spase. Tada možete sebi reći ,,Vidi, uspeo sam!’’. Sutradan idite deset minuta, pa petnaest itd. To je proces i ne može samo da nestane, kao što nije moglo samo da dođe. Prvo ste počeli da se osećate nelagodno, a na kraju ste završili u četiri zida.

To izgleda ovako: recite sebi da ste rešili da izađete u pakao, u kome ćete pokušati da budete za nijansu hrabriji. Ne očekujte previše od sebe, već samo malo više hrabrosti, a sutradan još malo više. Ako svakog dana po malo pojačavate, nećete ni znati kada ste prestali da se plašite. Ovo je veoma jednostavno i moguće. Sada uživam da putujem, a želim svima vama da prestanete da se plašite. Postepeno pojačavajte i budite svesni pri tome. Svaki put ćete reći sebi da ste hrabri, posle sto dana možete sami šetati po sto minuta. Počećete da verujete sebi.