BEG OD ŽIVOTA U TELESNE SIMPTOME

Verovatno ste primetili kada se na nešto naviknete, tada vam je opušteno i to nije problem. Međutim, anksioznost je čudnovata stvar. Kada se naviknete na neki osećaj, a niste rešili koren zbog kojeg ste otišli u taj osećaj, anksioznost će pronaći novi momenat gde će crpeti vašu pažnju. Vaš mozak smatra da bi vam olakšao onaj uzrok zbog kog se okrećete u to posmatranje.

Na primer, treba da idete negde na pet dana, frka vam je zbog puta, anksioznost će tada krenuti da vas gađa na klasične momente. Da ne biste imali fokus na tom strahu od puta, vama će anksioznost dati, na primer, bol u stomaku. Svu svoju pažnju ćete okretati u svoj stomak i počećete da se plašite da nije to nešto ozbiljno. Zapravo, sklanja vas sa onoga čega se vi plašite, sklanja vas sa tog puta. Bilo šta da je u pitanju – ispit, razgovor s nekim, itd. Anksioznost će vam napraviti telesni problem da biste se uplašili i brinuli o tom problemu, kao i da biste sklonili fokus sa onoga zbog čega ste zapravo otišli u tu senzaciju koja vam ne prija.

Anksioznost želi da imate jedan ozbiljan i stvaran telesni problem, kako bi mogli skrenuti misli sa onoga što vas stvarno muči u životu. Krenuće da vas steže u grudima. Ako se isprepadate da je to srce ili infarkt, počećete da brinete o tome toliko da će vaša celodnevna pažnja biti na tome. Izučavaćete srce, čitaćete o njemu i rešili ste problem sa npr iščekivanim putovanjem kojeg se plašite. Dakle nemate problem više sa putovanjem, već sa srcem, gušenjem itd. Međutim, ako je i srce ranije bio simptom na koji ste sada već naučili, onda će anksioznost naći novi i sledeći simptom. Negde ćete sasvim slučajno primetiti da vam se npr. vid muti. Čim se budete uhvatili za nešto, anksioznost će napraviti strah da biste što pre počeli da preispitujete svoj vid. Kada počnete da umišljate da ćete oslepeti, anksioznost će misliti da je uradila pravu stvar tako što vam je skrenula misli sa onog stašnog iščekivanja (ispita, puta ili nečeg trećeg). Ona pravi promenu fokusa, okrećete se zdravstvenom stanju. Ako ste imali problem sa želucem, neće vas gađati u želudac ili u srce, nego u oči, recimo. Ako se ni tada ne uplašite, krenuće u vrtoglavicu.

Dakle, vi tražite momenat u svom telu za koji ćete se uhvatiti, odosno od čega ćete pobeći od stvarnog problema. Bežimo od anksioznosti u problem koji navodno možemo kontrolisati jer ne možemo kontrolisati ispit, put, emocije u skakanju padobranom… Zato ona vama da bol u želucu i onda vi gutate lekove, pijete čajeve i na neki način kontrolišete. Spasila vas je onoga što ne možete da kontrolišete i prebacila fokus na ono što možete da kontrolišete. Ali ako ste navikli da gutate lekove za želudac, ona traži sledeće. Naći će novi način, novi put. To se dešava i kod hipohondrije koja je jedan način bega od situacije koju ne možemo da kontrolišemo. Da se ne biste preplavili tom situacijom, anksioznost vam da neki momenat u telu. Nikada vam neće dati u noktu, prstu, laktu, na vrhu uveta, ali će vam uvek dati nešto što stvarno može da vas uplaši kako biste krenuli da se bavite time. Primetićete da nikada ne možete biti fokusirani na neku situaciju koja je u vašoj glavi katastrofalna kada imate neku hipohondričnu misao ili nešto što će vas preplaviti, a vezano je za zdravlje. Zato ona gađa na zdravlje, tj. gađate sami sebe pojačavanjem pažnje i fokusa u kombinaciji sa strahom na tu tačku. To izgleda kao da ste ceo dan odsutni, u ogledalu niste sebi isti. Preplašeni ste, brinete oko toga, niste u miru, konstantno vam je briga prisutna o tom problemu koji vam je dala anksioznost (želudac, vrat, srce, oči itd).

Šta god to bilo, možda je nešto potisnuto a vi ne želite da vidite problem, na primer u braku ili vezi. Možda ne priznajete sami sebi da tu ne štima i tako bežite u introspekciju, proveravanje da ne biste morali da se suočite sa tim strašnim događajem. Znate da ako kažete sebi da je u tome problem, onda ćete morati da se suočite sa jakim emocionalnim nabojem. Da biste uskočili u taj deo koji nije zona komfora, onda mozak traži sklonište i na momente uskače da vas spašava introspekcijom.

Ono što treba da se prepozna taj momenat je da pokušate da razjasnite zbog čega ste otišli u introspekciju. Dokažite sebi i porazgovarajte sa sobom o tom događaju koji treba da se desi. Ako ne znate šta je u pitanju, znači da sebi ne priznajete istinu koja je vama negde u podsvesti vidljiva, pa bežite u introspekciju. Dakle, sesti, razmisliti, preispitati i sagledati. Ne razmišljati o telesnim simptomima jer je to već začarani krug. U tom krugu nema rešenja, već je samo posledica kojom se bavite. Njome se možete baviti večno. Zapravo, nema potrebe tražiti nikakav način spasavanja u toj posledici, već naći  šta je to zbog čega ste pobegli u introspekciju i bolest.

To je anksioznost, koja je jako pametna i pokušava da uvek nađe novi način da vas zastraši kako bi bila sigurna da nećete otići i razjasniti stvari, jer ako razjasnite, to će biti strašno. Vaša podsvest pokušava na momente da vas navede da nemate potrebu za suočavanjem. Nemojte se baviti tim začaranim krugom, već rešavajte uzrok.