SAVREMENO GLEDANJE NA PODSVEST

Prema jednoj novoj teoriji, naš mozak je svest i radnja, a naša podsvest je celo naše telo. Kako je moguće da nas boli stomak ili nam trne noga usled jakih emocija, ako je podsvest u mozgu? Kakav se to impuls šalje da bi baš utrnula ruka? Kakav se impuls šalje da bi se stvorio čir na želucu? Mnogo više pije vodu teorija da je podsvest celo naše telo. Ako nekada osećamo emociju u stomaku, grudima ili nogama, to znači da je ta emocija tamo. Iz ovoga proizilazi zaključak da ne treba da se borimo na onaj stari način, misleći da je nešto do glave. Treba da se bavimo napadnutim delom tela u trenutku kada treba da prihvatimo neželjenu emociju.

Ovo sam isprobao kada sam bio u Iraku i za mene je to bilo otkriće. Dešavalo mi se, dok sam boravio tamo, da sam osećao strah, ali ga nisam prihvatao na isti način kao do sada. Nisam ga prihvatao mentalno u smislu ,,udri me jače“. Nisam ga puštao da bude u meni a da ja to samo posmatram. Ova nova tehnika je dosta povezana sa starom, ali je glavna promena saznanje da više ne treba da brinemo mentalno o tome šta osećamo. Umesto toga treba da se pozabavimo tim delom tela u koji nas emocija gađa. U Iraku sam išao na jedno mesto koje je u crvenoj zoni gde ne sme da se ide i tom prilikom sam osetio realan strah. Hodao sam ulicom i primetio da sam veoma zgrčen u stomaku, toliko da mi je stomak bio hladan na spoljašnjoj temperaturi od 45 stepeni. Dakle, u mom stomaku nije bilo protoka cirkulacije. Opustim stomak, a nakon pet minuta on je ponovo zgrčen. Ramena su mi stisnuta i ruke zgrčene. Tada sam skontao da treba da se bavim zgrčenim telom, jer ćelije tela koje pamte šalju informaciju mozgu da je u opasnosti. Svest je u mozgu, ali je memorija u našem telu. Ono je zapamtilo neki dalji događaj i zgrči se kada se ponovi nešto iz memorije. Namernim opuštanjem stomaka, ramena i ruku slao sam informaciju mozgu da je sve u redu. Grčenje se ponavlja, a ja opet šaljem istu informaciju. Ne bavim se mentalno osećajem straha, odnosno loše emocije, već se bavim telom. Moje senzacije nisu u mojoj glavi, već u telu. Ja sam glava a osećaj je telo.

Ako biste, na primer, sada počeli da trenirate i za tri godine postali mnogo dobro građeni, lepo izvajanih mišića, šta mislite da li bi takva osoba mogla da bude loše mentalno? Ne može, jer za telom ide i psiha. Telo je podsvest, odnosno memorija koju smo skupili za života i ono šalje informacije mozgu o tome kako ste. Zašto nikada niste opušteni fizički, a anksiozni ste? Ako anksioznost zgrči naše telo, šta će biti ako mi opustimo svoje telo? Šaljemo signal mozgu da nema opasnosti, bez mentalnog razmišljanja i objašnjavanja samom sebi.

Ovu teoriju sam skoro pročitao, nije objašnjena u vezi sa anksioznošću, sâm sam povezao. Isprobao sam ovaj način i mnogo mi lakše deluje za prihvatanje neželjenih emocija od mentalne borbe tokom koje zaboravljamo da gledamo svoje telo i dramimo.

S tim u vezi, u svojoj priči ,,Bolesti“, Lujza Hej piše da svaka bolest ima određeni uzrok. Na primer, ako se ukočite i ne možete da hodate, radi se zapravo o strahu od života. Noge neće napred. Želimo u mozgu, ali telo neće. To opet dokazuje da nam je telo podsvest. Ono je blokiralo nekim strahom.

Saznanje o ovoj tehnici dobro će vam doći kada ste napeti, pod stresom ili kada osećate strah.